Autorica: Romina Peritz
Foto: Fedor Fisher i Kristijan Jurković, snimio Dragan Matic/CROPIX
Da je hrvatske umjetnike teško “prodati” na inozemnom tržištu dobro zna art agent Kristijan Jurković koji je zadnjih par godina svoj život i poslovnu karijeru u najvećem dijelu preusmjerio prema plasiranju hrvatskih umjetnika na međunarodnu scenu. “Bio je to Sizifov posao”, kaže Jurković dok razgovaramo u Laubi, u prostoru njegova štanda u sklopu sajma Nesvrstan, na kojem je predstavio nekoliko hrvatskih suvremenih umjetnika: Fedora Fishera, Matka Vekića, Ivanu Jurić, Nikolu Vrljića i Stjepana Šandrka. Te se večeri na tzv. previewu, dan uoči službenog otvorenja, skupilo probrano društvo ljubitelja umjetnosti koji su u opuštenoj atmosferi s čašom vina u ruci razgledavali ponudu boutique art faira na kojem su ove godine izlagale i tri inozemne galerije, među kojima je Jurkovićeva AAC International. Jurković živi na relaciji Klagenfurt – Beč, često dolazi i u rodni Zagreb s kojim ga veže i jedan krug umjetnika koje zastupa njegova art agencija. A njegov put u umjetničke vode sve je samo ne tipičan. “Dolazim iz svijeta marketinga u kojem sam bio gotovo 20 godina. Kao jako mlad otišao sam u inozemstvo preko profesionalnog sporta. Sportsko okruženje omogućilo mi je bitne kontakte prema svijetu biznisa, a nedugo potom već sam plivao u marketinškim i consulting vodama, studirao sam ekonomiju”, priča Jurković o svom poslovnom putu od uspješnog menadžera do art agenta.
Priznaje da na početku kao dvadesetpetogodišnjak o umjetnosti nije ništa znao.
“Mislim da su cijelo vrijeme bila dva pola u meni, jedan je ekonomija, strateško, analitičko razmišljanje u kojem ima vrlo malo kreativnosti i, s druge strane, jedna potreba za kreativnošću koju sam pronalazio u kreativnim odjelima marketinga.” Radeći u marketingu u Hrvatskoj i inozemstvu na visokim pozicijama, najveća za njega vrijednost iz današnje perspektive je krug ljudi i poznanstava koji je stekao, te širina pogleda i sagledavanja stvari. “Tu se vidi i velika razlika tržišta u Hrvatskoj i inozemstvu. Kad govorimo o kontekstu umjetnosti, ljudi koji su vani uspješni u svom poslu, i koji žive jedan privilegirani život, puno su bliži umjetnosti i kulturi općenito, posjećuju izložbe, muzeje, galerije.” Nakon godina provedenih u marketingu i svijetu biznisa i odlučio je, kaže, okrenuti novu stranicu. “Zapravo sam sa 35 godina došao u fazu života kada sam shvatio da nisam u potpunosti ispunjen i da stresna svakodnevica marketinškog posla nije ono čemu se jedino i isključivo u životu želim posvetiti. Osjetio sam da mi treba promjena. Htio sam se odmaknuti i obogatiti vlastiti život“, priča Jurković kojeg je u umjetničke krugove uveo dobar prijatelj još iz vremena školskih dana, slikar Fedor Fischer. “Kad bih dolazio u Zagreb, uvijek sam bježao iz te biznis atmosfere među umjetnike, krugove koji su me ispunjavali. Susreti s Fedorom i cijelom tom ekipom oko njega utjecali su jako na mene. Danas su to najvećim dijelom umjetnici koje zastupam.”
Kroz razgovore s njima puno je, tvrdi, naučio, no uvijek su ti razgovori završavali s konstatacijom da je šteta da se svi ti umjetnici nalaze u Hrvatskoj jer da su vani imali bi veći uspjeh. “Upitao sam se zašto ne bih iskoristio sva ta svoja poznanstva u inozemstvu i odlučio uzeti godinu dana pauze od marketinškog posla kako bih vidio da li se može nešto iz tih mojih kontakata napraviti. Tu su počeli i prvi razgovori posredovanja prema galerijama”, prisjeća se Jurković te priznaje da je u toj početnoj fazi vrlo brzo shvatio da bez znanja i kompetencije vrlo teško može probiti led. “Morao sam shvatiti o čemu pričam, tako da sam iduće dvije godine putovao po svijetu, čitao, posjećivao izložbe, prošao sam sve značajne art fairove u svijetu, od Miamija, Šangaja, do Basela. Kroz marketinške sam vještine, koje sam imao u sebi, započeo komunikaciju s ljudima iz umjetničkog svijeta na jedan posve kul način i bez nekog posebnog pritiska. Nisam htio da galerije steknu dojam da ja nešto nudim. Htio sam naprosto shvatiti na koji način funkcionira mehanizam tržišta.”
S nekim galerijama imao je, kako priča, izvrsnu komunikaciju, a kod nekih je vrlo brzo shvatio da je to jedan “vrlo dekadentni svijet pogotovo na najvišim nivoima, gdje je vrlo teško probiti led. Kao da su indijske kaste, ne možeš ući tek tako.” No nije odustajao i nakon nekog vremena stvorio je portfolio galerija s kojima je bio spreman započeti suradnju. Vratio se u Hrvatsku i počeo okupljati umjetnike te prije osam godina otvorio internacionalnu art agenciju sa sjedištem u Austriji. “Krenuo sam s idejom da okupim suvremene umjetnike i da pokušam, za te umjetnike za koje sam slušao da je nemoguće da dođu na inozemno tržište, nešto napraviti u smislu jedne platforme gdje bih im ja pokušao stvoriti pretpostavke da oni budu zastupljeni na vanjskom tržištu, da dobiju priliku da se predstave svojim radovima i svojim djelovanjem.” Hrvatska je, smatra, dugo bila dosta zatvorena zemlja po pitanju tržišta.
“Nismo u pravo vrijeme uhvatili vlak za internacionalno tržište. Bili smo izolirani, vrtjeli smo par neosporno vrhunskih imena hrvatske moderne i hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, no oni su nažalost ostali dovoljno prepoznati isključivo na našem regionalnom podneblju. Svi su smatrali da puno znaju o tome, da ako imaju Bukovca, Ivekovića, Berbera, Rabuzina, Murtića i pumpaju cijene, da postoji tržište. Izuzev nekoliko pojedinaca koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke, nitko, ni galerije ni umjetnici, nisu se prikopčali na međunarodno tržište.
Ostali smo marginalizirani i do prije par godina bilo je posve uzaludno pričati da imaš hrvatskog umjetnika vani. To je veliki problem, jer na međunarodnom tržištu jako je teško dovesti umjetnika da uđe u program neke od galerija ako to ime nije već afirmirano ili u nekoj početnoj fazi afirmacije.”
U svijetu je, ističe Kristijan Jurković, sređeno tržište i svaka galerija godinama gradi svoju listu klijenata, znaju koji im je profil kupaca i ovisno o njihovim željama, zahtjevima i afinitetima kreiraju i svoje galerijske programe. “Tu se ne radi o tome je li određeni umjetnik ‘dovoljno dobar’, nego da li ima kontinuitet, da li paše u određeni galerijski profil i da li će ga galerija moći dalje plasirati. To su ogromne investicije, a da izbaciš umjetnika na startnu poziciju potrebne su desetine pa i stotine tisuća eura da bude imenom i prezimenom dovoljno jak da može doći do ozbiljnijih prodaja.”
Nakon što je osnovao agenciju, uzeo je desetak umjetnika za zastupanje na inozemnom tržištu. “Krenuo sam od tamo gdje sam se osjećao doma, a to je bilo njemačko govorno područje, s tamošnjim galerijama”, priča Jurković i priznaje da je to bio sve samo ne lagan posao jer teško je hrvatske umjetnike prodavati u inozemstvu. “Od svih galerija filtrirali smo nekoliko čiji galerijski programi odgovaraju senzibilitetu i stvaralačkom izričaju naših umjetnika i s njima smo ostvarili suradnju. Radi se o njemačkim i austrijskim galerijama te jednoj švicarskoj. Trebalo nam je nekoliko godina konstantnih kontakata i njegovanja tih kontakata da bismo dobili prvi put priliku vani nešto izložiti. Bez izdržljivosti i upornosti to je nemoguća misija.” Fischer, Vekić, Todorović i Ivana Jurić su već u, kako kaže, “mašineriji”. “Oni su zastupljeni u programima i portfoliju galerija, njihovi su radovi dakle u ponudi kolekcionarima. I oni već imaju svoj krug kupaca. Koliko se prodaja njihovih radova tijekom godine ostvari, ovisi o puno faktora.”
Plasiranje ovih umjetnika na inozemno tržište Kristijan Jurković vidi već kao stanoviti uspjeh, “vrata su otvorena, a treba dalje vidjeti što će se događati u budućnosti”. No budući da se, kako objašnjava, pedeset posto trgovine odvija na umjetničkim sajmovima, smatra da je za hrvatske umjetnike trenutno najvažnije da su i tu prisutni.
“Veliki poslovi ostvaruju se danas upravo na sajmovima. Galerije nemaju više ulogu kao nekada, one su postale čista stvar imidža. Za hrvatske umjetnike važno je stoga da su paralelno prisutni na sajmovima putem galerija. Za sada, kaže, to još nije postignuto. “To je tragedija hrvatskih umjetnika. Austrija ima preko 600 registriranih komercijalnih galerija od kojih je preko 10 posto konstantno prisutno na međunarodnim sajmovima. Na hrvatskoj sceni ima desetak profesionalnih galerija, niti jednu nisam susreo na nekom od sajmova, nigdje ih nema. Jedino je galerija Kranjčar prisustvom na sajmu u Beču napravila kakav-takav međunarodni iskorak. S druge strane, galerija Kula iz Splita lokalnoj publici i gostima iz inozemstva kontinuirano nudi vrlo kvalitetni internacionalni program. I tu je kraj. Sve je ostalo Njuškalo, kupi, prodaj.”
Njegova pak nije klasična galerija, nema stalni prostor. “Mi funkcioniramo kao art menadžment agencija i pop up galerija. U određenim situacijama uzimamo prostor u kojem radimo izložbu, no to je rjeđe. Moj posao je savjetodavni i menadžerski u smislu art agenta. Stvaram preduvjete da bi naši umjetnici dobili prostor vani, a onda treba vremena i adekvatni trenutak, uz osnovni i neizostavni preduvjet kvalitete njihovog rada, puno lobističkog posla, a na kraju i nešto sreće, da bi im veliki ‘igrači’ galerijskog tržišta dali potrebni vjetar u leđa.”
